Contre nature

          Prozbori nikad izgovorene rijeci iz onih nijemi usta zakucanih cavlima neke drustvene zatvorenosti. Osjeti danak toplog jutra na porama svog tananog pokrivaca. Dopusi neki novi dan na okno naseg prozora, dopusti jutru da svane ispod drugog plavetnog svoda. Neka nova postelja ceka da ujedini duse pod opekom istog krova. Pokloni mi osmijeh svakog…

Nastavi čitanje →

A World To Believe In

Dopusti mi da nizem nove rijeci na konac vremena. Dopusti mi da u nekom brlogu vremena spalim zatocene sjene pogresnih silueta koje koracase kroz pustinju sjecanja, kao blijede fatamorgane savrsenih i tolpih dusa koje utekose pod prizmom vremena. Potrosih lijepe rijeci na kamenje, sjenke, na hladna proljeca pored bisti laznih vrijednosti. Ali… Poceh ponovo da…

Nastavi čitanje →

Alone

Ne zelim da pisem, bojim se slova o sreci. Pohvalis je utekne, pljunes po njoj dodje. U sutonu kad i Bog pogasi sva svijetla, neka nit se ukaze, ne da bi napravila novi dan nit novu noc, vec da docara neki pramen toplote koji moze da ugrije hladna pleca slomljena zubom vremena. Na neki nacin…

Nastavi čitanje →

Le temps qui compte

[IMG]http://img410.imageshack.us/img410/9902/nocgk1.jpg[/IMG] Izgubljena uloga na pozorisnim daskama okrutnog zivota. Zivot koji krene i stane, krene uz najvecu liticu pa se vrati na neki pocetak i zidanje visokih bedema da zastiti sebe od mrgudnih pogleda tetkuraca. Bio sam osoba koja je pruzala sve pa dobijao bumerange okrutnog svijeta. Danas sam ta ista koji su drugi napravili da…

Nastavi čitanje →